Ostale znamenitosti

Vrijeme za čitanje: 8 - 15 min.

Gaj Laberije

Gaj Laberije

Nadgrobni spomenik sedmogodišnjeg rimskoga dječaka Gaja Laberija koji u ruci drži kuglu ukrašenu mrežasto povezanim šesterokutima, simbol prave kožnate lopte, smatra se čvrstim dokazom da se prvi nogomet u Europi igrao baš u Cetinskoj krajini. Pronađen je na nalazištu Tilurium, na lokalitetu Gardun, a datira iz 2. stoljeća. Danas se nalazi uzidan u pročelje kamene kuće u sinjskoj Vrličkoj ulici. Spomenik je visok 113 centimetara, širok 46 centimetara. Izrađen je od vapnenca. Dvodijelni natpis nalazi se na donjem dijelu; gornji je u profiliranom okviru i sadrži podatke o pokojniku, a donji je pokojniku posvećen natpis anonimnog autora. Srednji dio je ornamentima uokviren okrugli medaljon s vrlo izraženim portretnim karakteristikama pokojnika koji u desnoj ruci drži spomenutu kuglu. Gornji dio spomenika završava frizom s prikazom kantarosa (velika vaza s dvije ručke), delfina i glave Meduze (oličenjem zlog bića u antičkoj mitologiji) te trokutastim zabatom s akroterijima (plastičnim ukrasima vrška i krajeva) u obliku lavljih šapa. U trokutastom polju zabata isklesana je Atisova glava.

Nogomet se igrao u Gardunu u krugu rimskih vojnika i sinova uglednika, ali je igra originalno bila ilirska te su je Delmati igrali davno prije dolaska rimske vojske. To potvrđuje i činjenica da nigdje na prostoru Rimskog Carstva, osim u Gardunu, nije pronađen nikakav uzorak ili lik povezan s ovom igrom. Službeno glasilo najviše svjetske nogometne organizacije, FIFA NEWS, u svom broju 71 iz 1969. godine je otkriću amatera arheologa Josipa Bepa Britvića posvetilo naslovnicu svog časopisa uz naslov Arheologija i nogomet. FIFA tvrdi da je otkriće u Sinju informacija važna za arheologiju i nogometne obožavatelje. Utakmica Delmata i Rimljana.


Na Izvoru

Ivan Alebić

Na Izvoru

Lik djevojke koja pije vodu na izvoru prva je javno postavljena skulptura Stipe Sikirice (1957.). Među Sinjanima je poznata kao Luca. Nalazi se u zelenoj oazi u centru grada, odmah do crkve Čudotvorne Gospe Sinjske.


Spomenik Alkaru

Željko Zrnčić

Spomenik Alkaru

Jedan od najprepoznatljivijih simbola Sinja, živopisna skulptura alkara kopljanika na konju, također je rad akademskog kipara Stipe Sikirice. Postavljena je 1965. na sami početak Alkarskoga trkališta - Biljeg, mjesto s kojega alkari na konjima kreću u galop.


Petrovac

Petrovac

Fontanu Petrovac, ispred zgrade Suda, dao je sagraditi načelnik Petar Tripalo 1878. godine te po njemu nosi i ime. Napajana je vodom s izvora Miletin koji se nalazi na jugozapadnoj strani stare sinjske tvrđave.


Fra Pavao Vučković

Fra Pavao Vučković

Spomenik poznatom franjevcu rad je akademskoga kipara Kuzme Kovačića. Visok 2,8 metara, podignut je na istočnom ulazu u grad. Povijest pamti fra Pavla kao predvoditelja ramskog puka i franjevaca, koji su 1687. godine, bježeći pred Turcima, praćeni zagovorom slike Gospe od Milosti, novi dom našli u Sinju i Cetinskoj krajini. Utemeljitelj je samostana i svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske.


Fontana na Pijaci

Fontana na Pijaci

Fontanu na Pijaci (u narodu nazivana funtana) podigao je načelnik Antonio Buglian 1852. godine. Godinu kasnije Pijaca je popločana, a postavljeni su i ferali, željezni rasvjetni stupovi.


Alkarski Dvori

Alkarski Dvori (Kvartiri)

Naziv Kvartira (franc. quartier – stan, vojnički logor) ukazuje na njihovu izvornu namjenu – vojarnu u kojoj je smještena hrvatska konjica (Cavalleria croata, Croati a cavallo). Sagrađeni su 1760. godine kao utvrda u obliku četverokuta s dva sklopa zgrada s po dvije četverokutne kule te dva unutrašnja dvorišta odijeljena štalama. U kompleks su se mogle smjestiti četiri satnije konjanika s konjima. Kroz povijest su ih koristile sve vojske koje su boravile na području Sinja, osobito francuska, početkom 19. stoljeća, te austrijska, kada su Kvartiri nadograđeni dvokatnom vojarnom za domobranstvo.

Prije izgradnje Alkarskih dvora provedena su obvezna zaštitna arheološka istraživanja kojima je cilj bio dobiti što potpuniji uvid u slijed gradnja i preinaka na Kvartirima tijekom 18., 19. i 20. stoljeća. Otkriveni su arhitektonski temelji južne kule, vodosprema, sustav kanala za odvodnju oborinskih voda, ostatci popločavanja, podnica i kaldrma. Ulomci glazirane i grube kuhinjske keramike, ulomci stakla, brojne keramičke lule, mletački novac i metalni predmeti potječu većinom iz kasnosrednjovjekovnog i novovjekovnog razdoblja. Kvartiri su zaštićeno kulturno dobro Ministarstva kulture Republike Hrvatske.


Veliki Most

Veliki Most (Alkarski Most)

Veliki most preko Gorućice, pritoka Cetine, sagradio je sinjski providur Paolo Emilio Canalis 1784. godine. S nizvodne strane mosta, nad lukom koje je obrađen bugnato klesancima ugrađena je ploča s godinom gradnje i natpisom "Na ukras Sinju, udobnost putnika i korist trgovine". Nalazi se u neposrednoj blizini Biljega, mjesta s kojeg alkari kreću u galop. Most je zaštićeno kulturno dobro Ministarstva kulture Republike Hrvatske.


Tri Generacije

Tri Generacije

Monumentalna skulptura s vodoskokom, autora Sinjanina Ive Filipovića Grčića, smještena je u središte Gradskoga parka. Naglašene simbolike, predstavlja trojicu Sinjana koji na podignutim rukama drže alku. Obučeni su u mušku sinjsku narodnu nošnju.


Franjevačka Klasična Gimnazija u Sinju

Franjevačka Klasična Gimnazija u Sinju s pravom javnosti

Kao najstarija srednjoškolska ustanova u zagorskom dijelu Dalmacije, djeluje od šk. god. 1838./1839. objedinjenjem malih samostanskih škola u tri samostana Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Preustrojem 1854. god. stječe pravo javnosti pod nazivom "Javno više hervatsko gimnazije u Sinju pod upravom oo. franjevaca Prisv. Odkupitelja". To je ujedno i prva gimnazija u južnoj Hrvatskoj s hrvatskim nastavnim jezikom.


Vila Danek

Branko Čović

Vila Danek

Kuću neostilskog oblikovanja sagradio je u središtu grada poljski doseljenik Adolf Danek. Istočno pročelje dvokatnice ukrašeno je dijagonalno postavljenim kamenim klesancima i terasom sa klasicističkom ogradom, a otvori su ukrašeni željeznim obrubom. Jednokatno sjeverno krilo ukrašeno je profiliranim vijencem, a dvokrilni otvor s kovanom ogradom ojačan je monumentalnim skulpturama karijatide i atlanta. Zapadno od kuće bio je vrt. Vila je pod zaštitom Ministarstva kulture Republike Hrvatske kao nepokretno kulturno.


Palača Tripalo

Monika Vrgoč

Palača Tripalo

Izgrađena u 19. stoljeću, u samom središtu Sinja, kraj crkve Čudotvorne Gospe Sinjske. Pripada poznatoj sinjskoj obitelji Tripalo. Sjeverno pročelje je bogato dekorirano klesarskim ukrasima - profiliranim kamenim vijencima, neostilskim balkonom te bogato profiliranim završnim vijencem i atikom ukrašenom heraldičkim poljima. Kuća je sačuvala izvornu dispoziciju prostora, a na prvom katu i inventar iz vremena gradnje (namještaj, zavjese, rasvjetna tijela, oslici na zidovima). Kuća ima prostran svođeni podrum. S južne strane prostire se vrt izvorno uređen u zakašnjeloj baroknoj shemi i staklenik za biljke. Danas je zbog svoje vrijednosti zaštićeni spomenik kulture. Na kući je ploča s natpisom "Kamen iz Glavice svetoga Nikole kod Selaca na Braču, kamenodjelac Nikola A. Štambuk. Prijateljstvo draže mi od zlata, prijatelju otvorena vrata 1883."


Bista Dinka Šimunovića

Bista Dinka Šimunovića

Izradio ju je Ivan Meštrović 1932. godine u čast tiskanja posebnoga izdanja Šimunovićeva Alkara. Šimunović je u to vrijeme bio teško bolestan i bez novca, a skupina istaknutih umjetnika pokrenula je ponovno izdavanja Alkara. U radu na izdanju su sudjelovali Vilko Gecan, Joza Kljaković, Fran Kršinić, Omer Mujadžić, Vanja Radauš i Marijan Trepše. Umjetnička oprema omota rad je Miroslava Kirina.

"Golemo sinjsko polje, na žarkom ljetnom suncu, činilo se još veće, jer modrušasta maglica sakrivaše očima udaljene bregove. Sve je mirovalo u podnevnom žaru, a daleke, daleke kamene planine jače se modrile, vireći nepomično iza te niske i tanke maglice. Činilo se, da je cijela krajina u raskošnom ljetnom snu ili kao da počiva nakon ljute borbe i izvršena junaštva..." (D. Šimunović, Alkar (pretisak), Ex libris, Zagreb 1933.)


Postaje Križnog Puta na Gospinu Gradu

Oduvijek poseban u srcu Sinjana, Stari je grad više od poprišta velikih povijesnih previranja. Zavjetna crkvica na samom vrhu, izgrađena na dvjestotu obljetnicu dolaska iz Rame u bijegu pred osmanskom stihijom i Gospin kip, rad Josipa Marinovića, svojom tihom prisutnošću mirno i dostojanstveno bdiju nad Sinjem i okolicom.

Još od 1996. godine na Gospinu gradu obavlja se pobožnost križnog puta za koji je 2001. godine probijena staza. Iste je godine izrađen projekt postavljanja brončanih postaja križnog puta u prirodnoj veličini, što je povjereno četrnaestorici vrhunskih hrvatskih umjetnika skulpture. Kad je projekt konačno ostvaren, zahvaljujući donacijama pojedinaca, ustanova i institucija, na radost vjernika, hodočasnika i putnika namjernika, grad Sinj i Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske dobili su vrijedno vjersko, kulturno i umjetničko djelo, izvanredno i nenametljivo uronjeno u umirujuću tišinu stoljetne šume.

Isusa osuđuju na smrt

1. postaja

Isusa osuđuju na smrt

Stipe Sikirica

Isus prima na se križ

2. postaja

Isus prima na se križ

Duje Botteri

Isus pada prvi put pod križem

3. postaja

Isus pada prvi put pod križem

Ante Starčević

Isus susreće svoju svetu Majku

4. postaja

Isus susreće svoju svetu Majku

Kuzma Kovačić

Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

5. postaja

Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Stjepan Skoko

Veronika pruža Isusu rubac

6. postaja

Veronika pruža Isusu rubac

Marija Ujević

Isus pada drugi put pod križem

7. postaja

Isus pada drugi put pod križem

Kažimir Hraste

Isus tješi jeruzalemske žene

8. postaja

Isus tješi jeruzalemske žene

Nikola Vrljić

Isus pada treći put pod križem

9. postaja

Isus pada treći put pod križem

Jure Žaja

Isusa svlače

10. postaja

Isusa svlače

Mile Blažević

Isusa pribijaju na križ

11. postaja

Isusa pribijaju na križ

Vene Jerković

Isus umire na križu

12. postaja

Isus umire na križu

Ivan Klapež

Isusa skidaju s križa

13. postaja

Isusa skidaju s križa

Miro Vuco

Isusa polažu u grob

14. postaja

Isusa polažu u grob

Josip Marinović.


Zgrada bivše Željezničke postaje

Željeznička pruga, poznata i kao rera i ferata, povezivala je Sinj s Klisom i Splitom od 1903. do 1962. godine. Bila je od velikog značaja za kulturni i gospodarski razvoj Sinja.


Vila Tripalo

Vila Tripalo

Sagrađena je u južnom dijelu Sinja 1920. godine sa stilskim odlikama secesije. Cijeli posjed je okružen kamenim zidom i prostranim perivojem, a na sjeveroistoku su ulazna vrata s kovanim vratnicama iz vremena gradnje kuće. Iako sagrađena u gradu, kuća ima ladanjski karakter i posve je iznimna u Sinju, ali i na širem dalmatinskom području. Pod zaštitom je Ministarstva kulture Republike Hrvatske kao nepokretno kulturno dobro.


Vila Vjera

Vila Vjera

Kuću je kupila obitelj Tripalo od tadašnjeg posjednika i odvjetnika Ramagnola za svoju kći Vjeru prigodom udaje. Danas se u obnovljenoj vili nalazi sinjska ispostava Porezne uprave.


Spomenik - Don Ivan Filipović Grčić

Željko Zrnčić

Don Ivan Filipović Grčić

Jedan od sinjskih povijesnih velikana, don Ivan Filipović Grčić, svećenik, pjesnik i vitez, konačno je otrgnut zaboravu zahvaljujući brončanoj skulpturi s križem u lijevoj i sabljom u desnoj ruci, postavljenoj na sjeverozapadnom rubu Alkarskih dvora.

Don Ivanove zasluge u borbi Sinjana za slobodu u osmanlijskim navalama nemjerljive su. Spominje ga se na početku Morejskog (Bečkog) rata, 1685., kao uglednog vođu velike skupine Cetinjana s kojom je napustio osmanlijsko podaništvo i prešao u Solin. Sudjeluje u tadašnjim borbama na hrvatskom jugu, a nakon oslobođenja Sinja 1686., vraća se u rodni grad, gdje mu brat Mate uskoro postaje harambaša jedne od bandira. Zbog svojih zasluga od mletačkog dužda prima orden Reda sv. Marka te postaje vitezom (kavalirom).

Godine 1704. u Veneciji ponovno izdaje Divkovićeve Besjede, no u ikavskom obliku (Beside), a također i vlastitu liturgijsku pjesmu Pisma koja se piva iliti kanta po epistoli na misi svake nedilje četvrte u misecu, što u jedni strana zovu Mladu nedilju.

U bitci 1715., kao izaslanik pred osmanlijskim predstavnicima neustrašivo odbija predaju grada. Pokopan je vjerojatno na Klisu.

Spominje ga i generalni providur Zorzi Balbi u svom Dnevniku opsade, a koliko je bio omiljen i zapamćen u narodu svjedoče riječi najvećega našeg pučkog pjesnika, Andrije Kačića Miošića koji ga je ovjekovječio stihovima:

Po imenu kažem krajišnike
Cetinjane, pišce i konjike:
najprvoga Grčić don Ivana,
od Cetine ravne kavalira,
koji Turkom na mejdan iđaše
ter im ruse glave odsicaše;
krajinu je tursku porobio,
roblje hvata, plino dogonio.

Junaštvu i plemenitom karakteru don Ivana („kavalira dužda mletačkoga, koji biše srca viteškoga“) Kačić Miošić je posvetio i cijelu pjesmu Slidi pisma velikoga junaka i viteza kavalira dom Ivana Filipovića rečenoga Grčića, ispod Sinja, prikazana ocu poštovanomu fra Petru Filipoviću, štiocu bogoslovcu.

Svagda nam bilo Ime Isusovo u pomoć, i ob dan i ob noć, i Prisveto Trojstvo i Divica Marija naša pomoćnica i Sveti Jerolim, Sveti Juraj Mučenik, Sv. Ilija, naše zemlje protekturi, Bosne, Ercegovine, Hrvata i svega slavnoga slovinskoga naroda i jezika hrvatskoga, molite se za nas. don Ivan Filipović Grčić

Pisma koja se piva iliti kanta po epistoli na misi svake nedilje četvrte u misecu, što u jedni strana zovu Mladu nedilju Sinj, Venecija, 1704.


Kubura

Monika Vrgoč

Kubura

Brončana kubura akademskoga kipara Kažimira Hraste, koja je nastala na likovnoj koloniji Galerije Plamenac, postavljena je ispred Alkarskih dvora. Impozantno umjetničko djelo, nazvano Kubura 1716., 10 puta je veće od originalne kubure koja je pronađena na sinjskoj tvrđavi – duga je 3,6 metara i široka pola metra.

Umjetnik je na kuburi radio godinu dana te ju je odlučio pokloniti Sinju povodom 300. obljetnice čudesne pobjede Sinjana nad Osmanlijama.

O djelu je kazao: Kubura je nastala za vrijeme kiparske, odnosno likovne radionice, koju je organizirala galerija Plamenac 2014. godine. Ja sam htio napraviti nešto, ali da to nešto bude uvećano. Došao sam na ideju da napravim kuburu i to ne cijelu nego jedan dio. Napravio sam središnji, najzanimljiviji dio, a ostatak kao da je uronjena u zemlju. Želio sam na neki način prikazati tu arheologiju oružja. Kad sam ju radio privukla me njena funkcija tj., ubojitost. Ali ti njeni funkcionalni dijelovi estetski su napravljeni kao umjetničko djelo.


Pavića nebesa

Pluća Sinja, kako im tepaju Sinjani, nalaze se na tek dvadesetak minuta šetnje od centra grada. Šetnica s uređenim stazama gotovo je nestvarno bajkovit kontrast s urbanim Sinjem. Gustom šumom dominiraju stabla crnog bora, a u svojim njedrima krije brojne izvore i izvanrednu raznolikost ostalog biljnog i životinjskog svijeta.

Turistička zajednica grada Sinja pobrinula se da ovaj sinjski mali raj bude još pristupačniji posjetiteljima – postavljene su klupe uz šumski put, a kako je ovo područje bogato ptičjim vrstama, postavljena je i promatračnica za ptice. Ljubitelji birdwatchinga ovdje u miru i tišini mogu promatrati brojne vrste poput goluba grivnjaša, vuge ili šumske šljuke, osluhnuti huk sovki, ćuka, šumske sove ili ljubavni zov kosa u njihovu prirodnom staništu, potvrđujući tako i ovom atrakcijom zavidno mjesto Sinja u nastojanjima za održivim turizmom.

Mir i tišina, smirujuće zelenilo gustih krošnji i proplanaka, oaza su za savršen bijeg od užurbane svakodnevice i vreve modernog stresnog života.

Uranjajući u hipnotizirajući šumski ambijent, nagradite se i poklonite sebi ono što zaslužujete, trenutak čistog i iskonskog povratka prirodi.


Walburga Wally Neuzil

Monika Vrgoč

Walburga Wally Neuzil

Bečka Mona Lisa, protagonistica jedne od najinspirativnijih ljubavnih priča početka 20. stoljeća, Walburga Wally Neuzil (rođena 18. 8. 1894. godine), muza i djevojka Egona Schielea, slavnoga slikara, pokopana je na sinjskom groblju svetoga Frane.

Egon Schiele (1890. — 1918.), velikan austrijske secesije, učenik samoga Gustava Klimta, neka od najpoznatijih djela stvorio je upravo zahvaljujući svojoj muzi i ljubavi, Wally. Slika Portret Wally Neuzil jedno je od njegovih remek-djela, procijenjeno na čak 20 milijuna dolara. Danas je izložena u bečkom Muzeju Leopold.

Walburga Wally Neuzil nije bila samo Schieleov model od 1911. nego i djevojka i vjerna družica sve do proljeća 1915. Radila je i kao blagajnica, asistentica u prodaji i model u trgovini odjećom. Velikom umjetniku bila je neizmjerna podrška za vrijeme njegovih kriza i sužanjstva u zatvoru u travnju 1912.

Schiele ostavlja Wally i ženi Edith Harms, ženu porijeklom iz srednje klase. Žurno vjenčanje se odigralo i dijelom zbog Schieleove mobilizacije u bitke Prvog svjetskog rata. Schiele i Edith su umrli od najveće pošasti toga doba, španjolske gripe, u Beču 1918. godine.

Wally je snagom svoga duha i volje preživjela ovaj neočekivani emocionalni šok, školovala se za medicinsku sestru i radila u bečkoj ratnoj bolnici. 1917. dobrovoljno odlazi na bojište u Dalmaciju gdje 25. prosinca umire od šarlaha u vojnoj bolnici u Sinju. Prema Matičnoj knjizi umrlih gradske općine Sinj, pokopana je na groblju sv. Frane u Sinju, 27. prosinca, dva dana nakon smrti. Do njenog groba pokopan je austrijski potporučnik Franz Schön, s kojim je, prema nekim nepotvrđenim izvorima, bila u ljubavnoj vezi.

Stručnjaci će reći da je Wally bila mnogo više od običnog modela i muze – najupečatljiviji dio njezinih portreta pogled je u očima. Wallyin „zrcalni pogled“ pokazuje da je na miru sa samom sobom, da gleda sugovornika mirno i blago upitno, potičući ga na preispitivanje samoga sebe. Upravo ju je taj pogled, tako sličan a tako različit od Leonardova portreta Gioconde, učinio modernom Mona Lisom.

Kompletne radove obnove i rekonstrukcije groba je izvela tvrtka Statua j.d.o.o. na čelu s Marijem Čelikom, a nadgrobnu ploču je donirala tvrtka Mramor Granit Marović d.o.o. na čelu s Branimirom Marovićem. Porculanski portret izradio je Bruno Walisch, austrijski kamenoklesar. Grobnica je obnovljena sredstvima Društva Wally Neuzil, osnovanog 23. ožujka 2017. godine, kojem je glavni cilj istraživati i pamtiti život Walburge Wally Neuzil.


Peškarija – više od zelene tržnice

Peškarija

Ante Žižić

I da se prvi put nađete u Sinju, osobito u subotnje jutro, za pronalazak Peškarije ne trebaju vam posebne upute – žamor i vreva otkrivaju lokaciju toliko omiljene sinjske zelene tržnice.

Dugogodišnja mletačka uprava ostavila je i jezičnoga traga, no ne dajte se zavarati – na Peškariji ćete uz ribu pronaći i mnoga druga blaga, osobito domaće voće i povrće. Mediteranske namirnice, koje stručnjaci preporučuju kao najpovoljnije za ljudsko zdravlje, ovdje su razastrte po bancima, čineći šareni vrtuljak boja i mirisa. Svaki krumpir, kapulu, list blitve ili salate, sočnu glavicu kiselog kupusa s ljubavlju i strpljenjem uzgojile su žuljevite ruke. Nađe se i meda vrijednih pčela s domaćih livadnih pašnjaka i planinskih vrleti, domaćih jaja koja su snijele koke koje borave na svježem zraku i ostalih dragocjenih proizvoda, ponosno bez GMO-a.

Peškarija

Ante Žižić

Uvijek nasmijane „peškaruše“ reći će vam da u njihovim plodovima nema ni trunka pesticida ni umjetnih prihrana – domaće i ekološko, s plodne crnice, grijano dalmatinskim suncem i zaliveno samom Cetinom. I neće lagati – ništa kupovno se ne može mjeriti s kvalitetom ovako tradicionalno uzgojenih dobara.

A kad ste obavili spizu, valja predahnuti! Tko je vidio otići bez čašice razgovora, ne sjesti malo u sjenu gustih krošanja i proćakulati!

Peškarija je bila i ostala mnogo više od tržnice. Način je to života koji je utkan u generacije i generacije Dalmatinaca, kako na moru, tako i u Zagori.


COVID19 Info

Partners

Gdje odsjesti?
Hotel? Villa? Soba?