U srcu cetinskog kraja, pokladne povorke nisu samo tradicija, već pravo kulturno nasljeđe koje, poput maštovite predstave, oživljava svake godine. Ovaj nevjerojatni običaj ima duboko ukorijenjenu simboliku – ovi čuvari lokalne baštine imaju ključnu ulogu u protjerivanju duhova zime i dočekivanju svjetlije, toplije sezone – proljeća, buđenja novog života i prirode. Pokladne povorke predstavljaju spoj vjekovnih tradicija, plesa, glazbe i maštovitih maski, pružajući nezaboravno iskustvo za sve sudionike i promatrače.

U organizaciji Grada Sinja, mačkarskih skupina Cetinske krajine te Turističke zajednice grada Sinja, ulice i trgovi su prepuni maskiranih lica, na jednom mjestu okupljaju se naše ali i gostujuće šarolike i bučne pokladne skupine koje već odavno ne miruju!

Jedna od najupečatljivijih skupina u ovom folklornom spektaklu su „Didi s Kamešnice“. Invazijom bučnih, šarenih, prkosnih ovnova počinje dan pokladnog ophoda u Gljevu, selu u Dalmatinskoj zagori, nedaleko granice s Bosnom. Pokladna povorka Dida poredana je po strogim pravilima zasnovanim na tradiciji. Na glavama nose ovčje mišine u visini do 1,5 m, a oko struka zvona. Odjeveni su u staru odjeću s našivenim raznobojnim resama. S Kamešnice, kao svjetionika prošlih vremena, donose svjetlost u tamne zimske dane.

Njihove šarene, razigrane maske postaju simbol borbe između zime i proljeća, gdje pobijedi radost i život. Kroz ples, mimiku i tradicionalne kostime, pokladne povorke postaju most između prošlih i sadašnjih generacija. Njihova prisutnost podsjeća nas na vrijednost zajednice, poštovanje prema tradiciji te na važnost očuvanja kulturne baštine. Slični pokladni običaji postoje i u drugim dijelovima Lijepe Naše i Europe, no u selima Gljev, Han, Obrovac Sinjski, Bajagić i Gala ophodi mačkara doista su jedinstven i izvoran način prikazivanja drevnih običaja protkanih zvukom mačkarskih zvona i drugih popratnih rituala te se nalaze se na listi zaštićene nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske.

Pokladna povorka poredana je po strogim pravilima zasnovanim na tradiciji. Prva ide skupina bilih mačkara, barje i svatova, zatim komedija i na kraju s određenim razmakom crne mačkare. Svatovi, koji simboliziraju proljeće, predvođeni su nekada prvim didom, a u današnje vrijeme barjom (barjaktarom). Muškobanjasta, trudna nevjesta, u pratnji divera traži mladoženju, što je i glavna zadaća ophoda. Tu su još jenge (udane žene), jengije (cure) i ostali svadbeni likovi obučeni u svečanu odjeću (narodnu nošnju).

Turčin zapovijeda mačkarama, pazeći da se ne miješaju bili i crni svatovi, koji ne smiju biti u isto vrijeme na istom mjestu. Likove Turčina i bule vežemo uz dugu prisutnost Turaka na ovim prostorima. Iza svatova idu komedije, mačkarska grupa koja kritizira aktualne društvene i političke teme. Crne svatove predvode baba i did koji, vezani uz kult plodnosti, simuliraju spolni čin i na taj način prizivaju bolji godišnji urod. Tu su i žalovice, udovice koje nariču šaljive slogane. Unatoč razvoju civilizacije, muškarci su još uvijek isključivi nosioci ovog pokladnog običaja, kojemu su glavne karakteristike prerušavanje u životinjske likove (ovnove) i travesticija (simulacija promijene spola).

Dok pokladne povorke prolaze ulicama, svjedočimo ne samo prolasku zime već i slavlju života. Ove povorke nisu samo običaj, već prava čarolija koja protjerujući hladnoću zime i donoseći toplinu tradicije u naše živote.

Fotogalerija

Roko Pavlinušić

Mačkare u Otoku nisu predstava. One su običaj koji živi već više od 300 godina

Tamo od Isusova krštenja do korizme, subote su u Otoku, Rudi, Udovičićima i Gali rezervirane za mačkare. I tako već više od 300 godina.

Osam je mačkarskih skupina okupljeno u jednu udrugu: Jelašce, Strana, Živinić, Priblaće, Ruda, Korita i Udovičići, dok Gala ima svoju udrugu i tek poneku razliku u običajima.

U svakoj povorci bude od 100 do 250 ljudi. Nema tu publike ni izvođača. Svi su dio priče. Tko sve iđe u povorku mačkara?

Barjaktar, mlada i diver

Barjaktar nosi hrvatski barjak. Diver čuva mladu od udvarača iz drugih sela, a uz njih trče dica (bile).

Komendija (“n” je tu s razlogom)

Zbog komendije se dolazi gledat mačkare: to je ka hodajuća kazališna skupina, do desetak ljudi u grupi. Neko glumi doktora, neko političara, susida, učitelja ili kakvu poznatu osobu iz sela. O svemu se govori otvoreno: poskupljenje, vrime, korona, one stvari, neviste i svekrve, svjetske teme, ali i tko je s kim u svađi. Uvik je tu i istine i puno smijanja. Nitko ne zna ko će završit u šali, zato svi dođu i slušaju.

Turčini

Turčini su tu ko nadzor: dva ili više onako ozbiljnih ljudi iđu uz povorku i paze da sve prođe kako triba. Stari su govorili da to dolazi još iz vrimena Turaka, kad su age čuvale svate od janjičara. Kad oni dođu, zna se da dolazu didi.

Balinčad, babe i didi

Balinčad su drčulija, od 7 do 10 godina, obučeni u babinu robu, sa šolom ili kevom u ruci. S njima su babe - kršni i stasiti momci u marami, suknu, starom đemperu i s kudiljom. Iza njih dolaze didi. Imaju ovčje mišine na glavi, šarene rute oko pasa i zvona. Nekad ih je 30, a nekad i više od 100. I ima ih svih vela, od 17 pa do 76 godina.

Šta i’ je više, zvona deru jače.

Kudan iđu mačkare?

Mačkarska ruta duga je i do dvadeset kilometara. Prolazi kroz zaseoke općine Otok, ali glavno je na Roknjači, na glavnom trgu. Tamo se skupi i do 2 iljade ljudi, i domaćih i oni sa strane. Ako oćeš koga vidit koga nisi dugo trevio, tu ćeš ga sigurno nać’.

Po mačkarama vidiš kako se živi pod Kamešnicom. Tu je čovik sačuva vedar duh, čak i kad mu je bilo najteže - a nije da mu je bilo lako preživit Turke, pokolje, glad, bolesti, dva svjetska i jedan naš rat.

Zato mačkare nisu samo folklor. One su živi dokaz da se ovde ljudi mogu svađat i ne slagat, ali kad je bitno, okupe se i drže skupa.

I neka bude još jedno zabiluženo: mačkare nisu maškare.

Da ovo ne ostane priča, dođite u Otok, Rudu, Udovičiće ili Galu vidit šta se ima za vidit.

A ima se! I vidit, i poist i popit!

Živili!

Autor tekta: Petar Bitunjac

Fotogalerija

arhiva Udruge