U ovoj jubilejskoj 2025. godini koja nosi geslo Hodočasnici nade jednoj skupini hodočasnika Stazom Gospi Sinjskoj ostvarila se želja da svojim nogama prođe onaj isti put koji su 1687. godine prošli franjevci i narod iz Rame noseći sa sobom dragi lik Majke od milostī u svoju novu postojbinu – Sinj i Cetinsku krajinu. Istim putem o svetkovini Velike Gospe svake godine prolazi mnoštvo ramskih hodočasnika kojima se pridružuju oni iz šujičkog i livanjskog kraja, kao što isto tako iz raznih pravaca Gospi Sinjskoj hrle vjernici iz drugih bližih i daljih krajeva.

U tri dana prošli smo oko 120 kilometara raznolikoga terena i pejzaža u ustrajnom hodu, molitvi i susretu s prekrasnom prirodom i dobrim ljudima. Skupina je na početku brojila šesnaest osoba, ali nekoliko njih unaprijed je planiralo pješačiti samo jedan ili dva dana, a neki su od daljnjeg hodanja morali odustati i neplanirano. Ali ono što je najvažnije, putem se, hvala Bogu, nikomu nije dogodila nikakva nezgoda.

U Ramu smo došli iz Sinja u srijedu 30. travnja u večernjim satima prijevozom koji je darežljivo organizirala direktorica Turističke zajednice grada Sinja gđa Monika Vrgoč. Prenoćili smo u Kući mira pri Franjevačkom samostanu u Rami, da bi ujutro 1. svibnja nakon svete mise s mjesnim fratrima fra Mijom, fra Brankom i fra Andrijom i potom okrjepljeni dobrim doručkom  krenuli na put.

Prvi dan hoda cilj nam je bio Šujica. Uspon iz ramske doline do točke kad su nam samostan i crkva na Šćitu izmakli pogledu bio je istodobno ispunjen divljenjem mističnoj ljepoti krajolika i sviješću da je pred nama još dug i naporan put za koji treba štedjeti i duhovnu i tjelesnu snagu.  I možda bismo svi posustali da nije bilo pomoći Mirele, Ružice, Stane i Ivane koje su se pobrinule da polako, ali sigurno stignemo u Šujicu. Tu smo velikodušno ugošćeni u motelu BTG gdje nas je dočekala srdačna i susretljiva Ana.

Prenoćivši u više nego ugodnu smještaju, ujutro u petak 2. svibnja slavili smo misu u mjesnoj crkvi Sv. Ante, a onda se zadržali u ugodnom razgovoru s inspirativnim župnikom fra Anthonyem Burnsideom. Župnik je Australac škotsko-engleskoga podrijetla koji je iz Australije preko Međugorja čudesnim putovima Božjim dospio u Šujicu.

A mi smo svoj hod stazama Čudotvorne Majke od milostī nastavili u pravcu Livna s ciljem u selu Prologu gdje nas je čekalo prenoćište. Satima smo hodali gledajući kako se iza brda ukazuje brdo da bi nam se u jednom trenutku pred očima pojavilo široko livanjsko polje sa svojim glavnim gradom. Taj za nas nepregledni put znala je samo Mirela koju smo s povjerenjem slijedili i stvarno doživjeli da nada ne razočarava. U Livnu smo se kratko okrijepili i osvježili pa opet put pod noge na drugu stranu livanjskog polja sa željom da stignemo u Prolog dok se još vidi. Ipak, na kraju smo morali priznati poraz u utrci sa suncem koje se sve više naginjalo na drugu stranu Kamešnice i otišlo na počinak dok smo mi još polako stupali ravnim poljem.  U Prolog smo došli kad je već pao debeli mrak. Ali zato su nas tu dočekali Knezovi! Naši domaćini Ruža, Branka i Nikola Knez ugostili su nas obilnom večerom i udobnim prenoćištem  prije trećega i posljednjega dana hoda prema našem konačnom cilju.

Ujutro smo kao i prethodna dva dana najprije slavili misu, ovaj put u dražesnoj mjesnoj crkvi Svetoga Stjepana Prvomučenika. Nakon duhovne okrepe slijedila je tjelesna, a onda čvrstim korakom od proloških Knezova do cetinskih vitezova. Kako nam se pogled pomalo prebacivao s livanjskoga na sinjsko polje dolazili su nam na pamet stihovi iz Kačićeve Pismarice:

Još ne biše zora zabilila,
ni Danica lica pomolila,
zove vila s Prologa planine
vitezove od ravne Cetine:
„Na noge se, mladi Cetinjani!
Jêr spavate kano i poklani?
Eto na vas vojska strahovita,
turska vojska pun silovita.“

Početak je to treće Kačićeve Pisme od Sinja u kojoj opisuje glasovitu i čudesnu obranu Sinja 1715. godine, a da ne ponavljamo svima dobro poznatu povijest, nakon početnih navodimo još samo posljednje stihove iste pjesme:

Zahvaljujte, od Sinja junaci,
brez pristanka Isusovoj Majci,
kojano vas od Turak’ obrani!
I da ste mi zdravi, Cetinjani!

I zar ne biti zahvalan što istim putem kojim su sabljama prijetili pobijeđeni silnici sada s krunicom u ruci kao pobjednici mirno prolaze hodočasnici! I upravo dok je negdje u daljini odzvanjala podnevna zdravomarija stigli smo na Vaganj i zaustavili se da iskažemo još jednu zahvalnost. Na mjestu zvanom Husina jama u tihoj smo se molitvi sjetili nevinih žrtava bezbožnog režima s vjerom da se svaka ljudska žrtva može suobličiti žrtvi Kristovoj i ispuniti se njezinom otkupiteljskom snagom.

Kad smo se malo kasnije kao suze spuštali niz ono lice planine koje je okrenuto Sinju i moru sinjemu ususret nam kao tri kralja s darovima dođoše Martina, Iva i Vesna. Radosni smo se okrijepili za prostrtim stolom na travnatom  proplanku, a pogledom smo već bili u ravnoj Cetini.  

Ipak, trebalo je još nekoliko sati hoda i još jedan predah na Hanu uz miris hladne cetinske vode i nježni šum njezinih brzaca. Kad smo prolazili kroz Glavice svi smo shvatili zašto se tako zove to veliko i raštrkano selo sinjske župe, a onda smo polako, sabrano i svečano ušli u Sinj. Nismo ni sanjali da će nas na ulicama grada dočekati stotine bučnih motorista, a u Gospinoj bazilici slatki i smjerni pjev Ave Maria, nakon što su sretni mladenci upravo jedno drugom obećali vjernost i predali prstenja.

Tako smo treći dan našega hoda, baš u predvečerje Dana Gospodnjeg, stigli pred rumeno lice Čudotvorne Gospe prošavši put koji je ona prošla kao slavom okrunjena suputnica naše povijesti, vjerna pomoćnica naše sadašnjosti i sigurni zalog naše budućnosti.

U društvu s gvardijanom fra Marinkom svemu smo i svima nazdravili u samostanskoj hodočasničkoj dvorani misleći već na sljedeći hod Stazom Gospi Sinjskoj, koji će se, kao i ovaj, sigurno dogoditi.

Fra Domagoj Runje

Fotogalerija